i eto tako...

nadrealni pokusaji racionalizacije realnosti

04.03.2010.

DRZAVA KOJA NE ODRASTA

Država koja ne odrasta

04/03/10 12:08
Niti je otužno obilježavanje Dana nezavisnosti pitanje datuma, niti je ponižavajuće hapšenje Ejupa Ganića u Londonu stvar srpsko-engleske zavjere, kako se ovaj incident želi prikazati ovdašnjoj javnosti. U oba slučaja riječ je naprosto o tome da Bosna i Hercegovina kao država nije odmakla dalje od tinejdžerskog uzrasta

Nazdravljati peharima u koje je, u nedostatku slavljeničkog vina, usuta bljutava tekućina lažne patetike, kao što se to desilo na ovogodišnji Dan nezavisnosti, nije ništa drugo do parodija na temu pomenute svečanosti. Ali neki ljudi mogu i to. Međutim, stvarnost se ne može prevariti. U etnički ekskluzivnoj polovini zemlje taj datum, iako je odredio sudbinu Bosne i Hercegovine, ne znači ništa. U drugoj polovini, podijeljenoj na bošnjački i hrvatski dio, Hrvati su svoj dio posla obavili tako što su na jednu službenu zgradu u zapadnom dijelu Mostara izvjesili državnu zastavu. Ni u bošnjačkom dijelu grada atmosfera nije bila mnogo drugačija. Ne otići na posao, a većina ga ionako nema, bio je jedini gest prema Danu nezavisnosti. Stanje duha je naprosto takvo da je našem bosanskom i hercegovačkom svijetu mnogo više stalo do običnog pijačnog dana nego do Dana nezavisnosti.

Retorički rat oko Dana nezavisnosti traje godinama. Bošnjaci ne odustaju od logički jedinog datuma, 1. marta, koji Srbi uzrujano ignoriraju. Iako su tog dana glasali za nezavisnost BiH, Hrvati su, najblaže rečeno, ravnodušni prema ovom datumu. On je samo jedan od mnoštva agregata na retorički pogon koji političarima na vlasti služe za dizanje etničkih tenzija. Međutim, ovdje je nešto drugo u pitanju. Nerješivost zadatog rebusa nije ni u kakvoj suštinskoj vezi sa Danom nezavisnosti, već sa postojećom državom. A da je država u kojoj živimo dostojna sažaljenja, ne treba nikome objašnjavati. Kad danas kreneš iz Sarajeva i uđeš u neku sređenu evropsku zemlju - a ne trebaš ići dalje od Slovenije - dođe ti da pustiš suzu i zažališ što si uopće izlazio iz BiH.

Valjda kao utjehu za svu težinu življenja u takvoj zemlji, čuli smo o Danu nezavisnosti političko-pjesničke tirade o tome da ne moramo voljeti vlastitu državu, ali da država i zemlja nisu isto. Rodna zemlja je, vele oni, jedini pravi dom, a države se mijenjaju. Ali, šta je sa našim životima? Koliko ćemo još čekati da država BiH bude bolja nego što jeste? Uostalom, čovjek nije dužan da voli svog pijanog i propalog oca. "Ljubav prema domovini ovisi o pravdi u njoj", pisao je francuski nobelovac Albert Camus. U BiH postoji golemi višak nepravde - socijalne, političke, pravosudne, etničke, spolne i svake druge - i isto toliki manjak pravde. Ako je Camus u pravu, a svakome je jasno da jeste, onda je logično da su "domovinske frustracije" najvećeg dijela Bosanaca i Hercegovaca proporcionalne nepravdama sa kojima žive.

Kako voljeti državu iz koje nisi u stanju da izađeš bez vize, a i kad je dobiješ, ona te ne lišava sumnjičavih pogleda carinika i policajaca na graničnim prelazima. Milorad Dodik, doduše, nema takvih, a ni drugih problema kakve imaju obični ljudi. Međutim, to mu ne smeta da bude horovođa srpskih političara koji negiraju BiH. Za Dodika je Bosna "nikakva država". A "nikakvom" su je, predvođeni ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, učinili upravo oni koji je danas najviše preziru, oni koji su je 44 mjeseca pretvarali u krv i pepeo, vršili etničko čišćenje i druge zločine protiv čovječnosti, uključujući i genocid u Srebrenici, kako bi na zgarištima međunarodno priznate zemlje, na koju su sva tri naroda imala podjednaku tapiju, stvorili etnički čistu paradržavicu Republiku Srpsku. Milorad Dodik nije u tome učestvovao, ali se kao legitimni vlastodržac u Republici Srpskoj stavio u službu cementiranja Karadžićeve tvorevine, po cijenu političkih provokacija, stalnih opstrukcija u provođenju reformi i latentnog sukoba ne samo sa Bošnjacima već i sa međunarodnim faktorima.

Ovogodišnji 1. mart ostaće zabilježen i po jednoj istorijskoj ironiji: tog istog dana u Haagu je počelo suđenje ratnom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, a na londonskom aerodromu je uhapšen Ejup Ganić, ratni član Predsjedništva BiH. Tužilaštvo za ratne zločine Srbije dovodi Ganića u vezu sa poznatim događajima u Dobrovoljačkoj ulici na početku rata. Sada se mnogi ovdašnji političari, zatečeni Ganićevom sudbinom, hvataju za glavu, u nadležnim organima dat je znak za uzbunu, a javnost se ponovo truje teorijom zavjere. A svega toga ne bi bilo da je domaće pravosuđe, umjesto što se, vjerovatno pod pritiskom nekih političkih moćnika, pravilo kao da taj predmet ne postoji, procesuiralo slučaj još prije desetak godina i stavilo tačku na njega. Nažalost, država kakvu imamo nije bila u stanju da to uradi.

Niti je, dakle, otužno obilježavanje Dana nezavisnosti pitanje datuma, niti je ponižavajuće hapšenje Ejupa Ganića u Londonu stvar srpsko-engleske zavjere, kako se ovaj incident želi prikazati ovdašnjoj javnosti. U oba slučaja riječ je naprosto o tome da Bosna i Hercegovina kao država nije odmakla dalje od tinejdžerskog uzrasta.