i eto tako...

nadrealni pokusaji racionalizacije realnosti

18.02.2010.

Da se pozdravimo?

OSLOBODJENJE, 17/02/10 09:14
Da li se i još nekome u ovom gradu događa da ujutro dođe na posao, pozdravi čuvare, recepcionere, kolege sa "Dobar dan", a oni redovito odgovaraju "Jeste l' se naspavali?" Nikako da ustanovim, nakon ovoliko godina, o čemu se radi

Prije par dana idem ulicom sa prijateljicom i ujedno kolegicom po diplomi i poslodavcu (a kako bi mi drugačije mogla biti kolegica?). Ide nam u susret jedan SDA-ovski diplomatski kadar. Moja kolegica uljudno, pozna osobu iz zgrade, kaže "Dobar dan". Kadar se udostoji i odgovori: "Zdravo". Umalo ne pomislih: "Tako nam i treba". SDA-kadar je naših godina, bivši ambasador (pomno sam odabrala riječi: bivši ima ponešto pežorativno u sebi, a 'ambasador' ovdje ne odaje nužno spol osobe) ne zna da se na "Dobar dan" odgovara sa "Dobar dan"?

Kad sam počela raditi ovdje gdje radim, u uglednoj državnoj instituciji, početkom 2002., u uredu je vrlo često zvonio telefon. Ja, kao zadnja pristigla u "visoko društvo", redovito sam dizala slušalicu i odgovarala na telefon. Ali razgovori su nepredviđeno kratko trajali: dignem ja slušalicu i glas sa druge strane kaže "Selam alejkum". Ja odgovorim "Dobar dan" i onda se čuje "tu tu tu tu tu tu tu tu". I tako stotinu puta. Nakon nekoliko mjeseci se struktura u uredu promijenila, svi su igrom slučaja na telefon odgovarali sa "Dobar dan" i razgovori "tu tu tu tu tu tu" su misteriozno prestali.

Zanimljivo je i ovo: prije nekoliko godina mi je u ured htjela svratiti neka poznanica. Bila je pred zgradom u kojoj radim i pozvala me na mobilni da me upita može li mi nešto donijeti. Dogovorile smo se da se odmah na trenutak popne do mene. Par minuta nakon toga je moja poznanica, zanimljiva plavuša u izvjesnim godinama i sa tamnim naočalama, došla prvi put u životu na našu recepciju i pozdravila: "Dobar dan". Odgovor : "Kako ste?" Zamolila je da me pozovu. Recepcioner me je zvao, navodno me nije bilo u uredu, i odgovorio joj : "Nema je". Poznanica: "Kako to, prije par minuta sam se s njom dogovorila da joj nešto donesem u ured?" Recepcioner : "Ne znam. Možda je otišla da piša".

Da li se i još nekome u ovom gradu (kako nazvati ovaj prostor? Grad nije, ma šta rekao dragi a "ozbiljni" Valerijan Žujo, a vidi se iz priloženog) događa da ujutro dođe na posao, pozdravi čuvare, recepcionere, kolege sa "Dobar dan", a oni redovito odgovaraju "Jeste l' se naspavali?" Nikako da ustanovim, nakon ovoliko godina, o čemu se radi. Zašto mi neko na kosmoplitski, uljudan, civilizacijski, neophodan, opšteprihvaćen prirodan i službeni pozdrav, kojim smo se u ovoj zemlji pozdravljali i 36 godina prije ovog zadnjeg rata (za toliko sam sigurna, jer mi je toliko godina bilo 1992.) odpozdravlja sa "Jeste l' se naspavali?" I na italijanskom, na engleskom, na njemačkom, na francuskom, na japanskom, na albanskom, na ruskom, na slovenačkom, na češkom - treba li još nabrajati - se kaže DOBAR DAN. Pitaju li na zemaljskoj kugli i druge ljude i službenike, kao što sam ja, kad dolaze na posao, 'jesu l' se naspavali?' Žive li svi u ovako empatičnim društvima - kao ja? Kad ja dolazim na posao dolaze i drugi, pa sam čula da kad ovi drugi kažu "merhaba", njih niko ne pita jesu l' se naspavali, nego im se odgovara sa "merhaba". Otkud tolika briga za mene, a ništa za ove druge. Možda bi bilo politički korektnije napisati da su oni prvi, a ja druga? Njih je više, a ja sam u manjini. A kad jutro malo odmakne, više na "Dobar dan" ne odgovaraju "Jeste l' se naspavali?" nego sveopćom brigom za moje psiho-fizičko stanje, "Kako ste?". Mora da je u pitanju briga za bližnjeg svog, za 'komšiju' kako se kod nas kaže, nema druge, razmišljala sam. Ali jutros mi je konačno sve bilo jasno.

Prije posla sam svratila u pekaru u koju i inače svraćam kupiti pecivo. Za pultom radi neka vrlo mlada osoba koja mi je na moje "Dobar dan" odgovorila sa "Zdravo". Upitala sam se da se nije zabunila, ili ja nisam dobro čula. Vjerojatno me je htjela upitati jesam li se naspavala, ali je bilo puno ljudi, puno posla, pa nije stigla. Pokušala sam joj reći (probudila se profa u meni) da imam tri puta njene godine i da odavno očekujem da se ovom gradu i šire na "dobar dan" odgovori "dobar dan", na što se ona malo iznenadila, pa reče "Pa šta da vam kažem? Šta fali?" Sjetim se kako to drugdje rade pa iskoristim prigodu, i kao prava profa na pitanje odgovorim pitanjem, tako se najbolje uči, pa pitam djevojče: "A šta biste mi odgovorili da sam rekla 'merhaba' ? "Pa 'merhaba', normalno".

Kad mi je mama krajem osamdesetih godina pisala u inostranstvo, opisivala mi je ulicu Vase Miskina. "Drago dijete, znaš, ovdje nešto nije uredu. Po najljepšoj sarajevskoj ulici sve neki sklepani štandovi, neka plastika i džidže, a iz tranzistora trešte pjesme à la "lijep k'o guverner narodne banke". Ovdje nešto nije kako treba". Nisam baš bila dobro razumjela, kakve veze imaju improvizirani plastični štandovi sa zemljom? I otkad je mjera uspjeha - da je neko "lijep k'o guverner narodne banke"? Tek sad mi je, kad ulice Vase Miskina više nema, ali ima Ferhadija, a štandovi su se mašala razbaškarili, malo jasnije. Kad mi ovo dijete u pekari jutros reče.