i eto tako...

nadrealni pokusaji racionalizacije realnosti

23.02.2010.

SEE VISIONS>>>APPLY NOW!!

SEE VISIONS 2010: EXPRESS EUROPE THROUGH YOUR EYES EXPRESS YOUR VIEWS, COME TO SARAJEVO AND WIN A PRIZE WHAT? In an effort to contribute to the reform process in South Eastern Europe, the TRANSFUSE Association and the College of Europe have jointly launched the Leadership Development Programme for young people from the region, as well as broader Europe who aspire to play an active role in the future of their countries (please see http://www.seeyoungleaders.org). A team of individuals, who are taking part in the 2009-2010 programme, from Albania, Bosnia and Herzegovina, Croatia, Moldova, and Serbia are launching the 2nd “Annual competition Express Europe through your Eyes 2010" for young individuals of South East Europe and Turkey. The topic of this year’s competition is: “European Culture and Values”. The main goal of the competition is to provide space for young people from the region to express their views on the EU through different art forms, but also to gain information and knowledge about the EU. HOW? The Contest is open to all mediums of art. Please submit the image or the link to your work on www.seevisions.hiza.ba or by e-mail: seevisions@hiza.ba You are allowed to submit an unlimited number of works. If your work contains any text, please provide an English translation. Once you have decided to apply, please fill in the application form for more details. Since the web site is going through some make over, currently the application form will be available only upon request, by emailing to seevisions2010@gmail.com WHO CAN APPLY? Young individuals from South East Europe and Turkey can compete with their creative work. The contest is open to young people aged ages 18-30 from: Albania, Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, Croatia, FYR Macedonia, Greece, Kosovo, Moldova, Montenegro, Romania, Serbia, Slovenia and Turkey. WHEN? The deadline for applying is 7.3.2010. Upon receiving the material the project team will carefully evaluate the work and make final decision. The shortlisted candidates will be asked to mail their works to Bosnia-Herzegovina in order to present them at the exhibition, shortly after the deadline. The works will be presented at the exhibition in Sarajevo, Bosnia-Herzegovina on 28th of March 2010, where we will announce three winners. The best work will receive an award of 300 Euros. The second place will receive 200 Euros, and the third place will receive 100 Euros. However everyone is a winner as all the creative materials will be exhibited exposed online or shown during the exhibition that will take place in “Novi Hram” Gallery in center of Sarajevo. Find us on FACEBOOK GROUPS with the name SEE VISIONS and join our enthusiasm in sharing our visions of European Culture and Values

22.02.2010.

VELIKA BRACA I SESTRE

gledam sad kako manekenka iz Bijeljine u emisiji Veliki Brat koji se emituje iz Beograda, govori da joj je favorit sarajevski mahalac Alden, i to iz jedinog razloga sto je on njen zemljak, a ona najvise voli svoju zemlju!!!! RESPECT!

18.02.2010.

Da se pozdravimo?

OSLOBODJENJE, 17/02/10 09:14
Da li se i još nekome u ovom gradu događa da ujutro dođe na posao, pozdravi čuvare, recepcionere, kolege sa "Dobar dan", a oni redovito odgovaraju "Jeste l' se naspavali?" Nikako da ustanovim, nakon ovoliko godina, o čemu se radi

Prije par dana idem ulicom sa prijateljicom i ujedno kolegicom po diplomi i poslodavcu (a kako bi mi drugačije mogla biti kolegica?). Ide nam u susret jedan SDA-ovski diplomatski kadar. Moja kolegica uljudno, pozna osobu iz zgrade, kaže "Dobar dan". Kadar se udostoji i odgovori: "Zdravo". Umalo ne pomislih: "Tako nam i treba". SDA-kadar je naših godina, bivši ambasador (pomno sam odabrala riječi: bivši ima ponešto pežorativno u sebi, a 'ambasador' ovdje ne odaje nužno spol osobe) ne zna da se na "Dobar dan" odgovara sa "Dobar dan"?

Kad sam počela raditi ovdje gdje radim, u uglednoj državnoj instituciji, početkom 2002., u uredu je vrlo često zvonio telefon. Ja, kao zadnja pristigla u "visoko društvo", redovito sam dizala slušalicu i odgovarala na telefon. Ali razgovori su nepredviđeno kratko trajali: dignem ja slušalicu i glas sa druge strane kaže "Selam alejkum". Ja odgovorim "Dobar dan" i onda se čuje "tu tu tu tu tu tu tu tu". I tako stotinu puta. Nakon nekoliko mjeseci se struktura u uredu promijenila, svi su igrom slučaja na telefon odgovarali sa "Dobar dan" i razgovori "tu tu tu tu tu tu" su misteriozno prestali.

Zanimljivo je i ovo: prije nekoliko godina mi je u ured htjela svratiti neka poznanica. Bila je pred zgradom u kojoj radim i pozvala me na mobilni da me upita može li mi nešto donijeti. Dogovorile smo se da se odmah na trenutak popne do mene. Par minuta nakon toga je moja poznanica, zanimljiva plavuša u izvjesnim godinama i sa tamnim naočalama, došla prvi put u životu na našu recepciju i pozdravila: "Dobar dan". Odgovor : "Kako ste?" Zamolila je da me pozovu. Recepcioner me je zvao, navodno me nije bilo u uredu, i odgovorio joj : "Nema je". Poznanica: "Kako to, prije par minuta sam se s njom dogovorila da joj nešto donesem u ured?" Recepcioner : "Ne znam. Možda je otišla da piša".

Da li se i još nekome u ovom gradu (kako nazvati ovaj prostor? Grad nije, ma šta rekao dragi a "ozbiljni" Valerijan Žujo, a vidi se iz priloženog) događa da ujutro dođe na posao, pozdravi čuvare, recepcionere, kolege sa "Dobar dan", a oni redovito odgovaraju "Jeste l' se naspavali?" Nikako da ustanovim, nakon ovoliko godina, o čemu se radi. Zašto mi neko na kosmoplitski, uljudan, civilizacijski, neophodan, opšteprihvaćen prirodan i službeni pozdrav, kojim smo se u ovoj zemlji pozdravljali i 36 godina prije ovog zadnjeg rata (za toliko sam sigurna, jer mi je toliko godina bilo 1992.) odpozdravlja sa "Jeste l' se naspavali?" I na italijanskom, na engleskom, na njemačkom, na francuskom, na japanskom, na albanskom, na ruskom, na slovenačkom, na češkom - treba li još nabrajati - se kaže DOBAR DAN. Pitaju li na zemaljskoj kugli i druge ljude i službenike, kao što sam ja, kad dolaze na posao, 'jesu l' se naspavali?' Žive li svi u ovako empatičnim društvima - kao ja? Kad ja dolazim na posao dolaze i drugi, pa sam čula da kad ovi drugi kažu "merhaba", njih niko ne pita jesu l' se naspavali, nego im se odgovara sa "merhaba". Otkud tolika briga za mene, a ništa za ove druge. Možda bi bilo politički korektnije napisati da su oni prvi, a ja druga? Njih je više, a ja sam u manjini. A kad jutro malo odmakne, više na "Dobar dan" ne odgovaraju "Jeste l' se naspavali?" nego sveopćom brigom za moje psiho-fizičko stanje, "Kako ste?". Mora da je u pitanju briga za bližnjeg svog, za 'komšiju' kako se kod nas kaže, nema druge, razmišljala sam. Ali jutros mi je konačno sve bilo jasno.

Prije posla sam svratila u pekaru u koju i inače svraćam kupiti pecivo. Za pultom radi neka vrlo mlada osoba koja mi je na moje "Dobar dan" odgovorila sa "Zdravo". Upitala sam se da se nije zabunila, ili ja nisam dobro čula. Vjerojatno me je htjela upitati jesam li se naspavala, ali je bilo puno ljudi, puno posla, pa nije stigla. Pokušala sam joj reći (probudila se profa u meni) da imam tri puta njene godine i da odavno očekujem da se ovom gradu i šire na "dobar dan" odgovori "dobar dan", na što se ona malo iznenadila, pa reče "Pa šta da vam kažem? Šta fali?" Sjetim se kako to drugdje rade pa iskoristim prigodu, i kao prava profa na pitanje odgovorim pitanjem, tako se najbolje uči, pa pitam djevojče: "A šta biste mi odgovorili da sam rekla 'merhaba' ? "Pa 'merhaba', normalno".

Kad mi je mama krajem osamdesetih godina pisala u inostranstvo, opisivala mi je ulicu Vase Miskina. "Drago dijete, znaš, ovdje nešto nije uredu. Po najljepšoj sarajevskoj ulici sve neki sklepani štandovi, neka plastika i džidže, a iz tranzistora trešte pjesme à la "lijep k'o guverner narodne banke". Ovdje nešto nije kako treba". Nisam baš bila dobro razumjela, kakve veze imaju improvizirani plastični štandovi sa zemljom? I otkad je mjera uspjeha - da je neko "lijep k'o guverner narodne banke"? Tek sad mi je, kad ulice Vase Miskina više nema, ali ima Ferhadija, a štandovi su se mašala razbaškarili, malo jasnije. Kad mi ovo dijete u pekari jutros reče.

12.02.2010.

why don't you?

08.02.2010.

Ko su ti stranci?

Potrošilo se mnogo riječi i papira kada je Milorad Dodik pokrenuo kampanju protiv međunarodnih sudija i tužilaca. Iako to nije tema ovog teksta, bitno je podsjetiti da se gospodin Dodik prvobitno protivio da mu sude međunarodne sudije i tužioci (iako protiv tog lica, na žalost, nije podignuta još ni jedna optužnica). Nedugo zatim je izjavljivao da ne želi ni da mu sude sudije muslimani, pa možda najbolje da Tužilaštvo BiH proslijedi predmet slavnom Specijalnom tužilaštvu u Beogradu, pa možda gospodin Dodik pristane da ga oni procesuiraju. Kad bi se on tu išta pitao.
No, da se vratim na strance. Nikada nisam mogla da razlučim ko mi je mrži, stranci koji dođu u BiH i ponašaju se toliko bezobrazno i bahato ili naši guzolisci. Iako je danas situacija neznatno drugačija, bar po pitanju 'naših' koji rade u međunarodnim organizacijama (valjda, jer ih je sve manje), još uvijek ne mogu da pređem u potpunosti preko bezobrazluka i jednih i drugih u BiH.
Da se ne vraćam previše u prošlost i na ono vječno pitanje da li je međunarodna zajednica mogla zaustaviti rat u BiH prije ili ne, pogledajmo situaciju danas.
'Stranci' u Sarajevu imaju restorane, barove, vrtiće i škole samo za njih. Dobro, tako nešto postoji i npr. u Alžiru i Libiji. Ali malo mi je čudno da jedan 'stranac' recimo Austrijanac, ne izlazi na ista mjesta gdje i građani Sarajeva. No, ne mogu ni svu krivicu svaliti na te ljude. Davno su se sjetili 'naši' da se od stranca da dobro zaraditi i da još ostavi i bakšiša, pa naravno da im je bolje imati tu klijentelu u svojim kafićima. Tako su me jednom gotovo digli sa stolice u zloglasnoj Ribici (zloglasnoj po odnosu prema lokalnim gostima), kada su vidjeli da su malo iza mene ušli neki stranci. No kako ljudima bi nezgodno da podignu nekog sa stola, okrenuše se i odoše, a tako i mi za njima.
Ovakvih primjera je nebrojeno mnogo. Recimo, na Vratniku postoji pub 'samo za strance i ljude koje oni dovedu'. Ili npr. pitanje 'diplomatskih tablica' za sve i svašta...od pripravnika do ambasadora, koji imaju pravo prema našim propisima da ostave auto na sred ceste i odu, paralizuju saobraćaj u gradu i da za to ne snose ama baš nikakve posljedice. Jednom sam igrom slučaja išla autom s diplomatskim tablicama iz Zagreba za Sarajevo. Klinac koji je imao diplomatske tablice je vozio preko 120 km/h u dijelu gdje je  ograničene 40 km/h. Kada ga je policajac jedva zaustavio, vidjevši diplomatske tablice, odmahnuo je rukom i pokušao uhvatiti kakvog lokalca koji vozi 50 km/h da bi mu izvukao koji dinar iz ionako šupljeg džepa.
Zašto me ovo muči, a vjerovatno nebi trebalo? Muči me zato jer smo mi i onda kada nismo imali ni vode, ni struje, ni para, ni nade u išta imali dostojanstvo. Danas, čini mi se, nije ostalo ni D od tog dostojanstva. Ponašamo se kao najveći primitivci, uništavamo sve što je naše, a onda odemo preko granice i pazimo gdje ćemo baciti i najsitniji papirić. A tim strancima, koji su učinili duplo više lošeg nego dobrog, klanjamo se i ljubimo im ruke. Dok nas oni koriste za eksperiment.
08.02.2010.

Sarajevo i zima

Jučer je u Sarajevu otpočela još jedna manifestacija bez vizije, misije, cilja, ciljne publike i ŠTA SAD?
Postoje neke teme o kojima slušam i o kojima pričamo cijeli život. Na lokalnom planu to je svakako i Sarajevska zima. Svi znaju da taj festival postoji, da je tu glavni Ibro Spahić, da traje beskonačno dugo i otprilike to je to...
Jako rijetko čujem da je neko bio na više od jednog događaja u sklopu 'mjesec dana događanja', ali zato često čujem da je bilo nešto zanimljino na što niko nije otišao jer nije uopšte bilo iskomunicirano.
Šteta je zaista tolikih ljudi, para, vremena i inicijative uzalud. Da se od tolikog festivala sve svede na priloge u SA ART na TVSA i po nekoj informaciji u štampanim medijima.
Da li je moguće, da i festivali sa međunarodnim predznakom još uvijek ne znaju šta znači i koliki je značaj komunikacije informacije. I to do te mjere da nemaju cak ni Ured za odnose s javnoscu.