i eto tako...

nadrealni pokusaji racionalizacije realnosti

31.03.2010.

shopping in the name of love

07.03.2010.

PiH

specijalna emisija CNNa za 01.03.2010 (u potpisu: Bosnia and HerzeGOVNIA) more on: http://www.cnn.com/2010/WORLD/europe/03/01/bosnia.herzegovina/index.html?iref=allsearch

04.03.2010.

DRZAVA KOJA NE ODRASTA

Država koja ne odrasta

04/03/10 12:08
Niti je otužno obilježavanje Dana nezavisnosti pitanje datuma, niti je ponižavajuće hapšenje Ejupa Ganića u Londonu stvar srpsko-engleske zavjere, kako se ovaj incident želi prikazati ovdašnjoj javnosti. U oba slučaja riječ je naprosto o tome da Bosna i Hercegovina kao država nije odmakla dalje od tinejdžerskog uzrasta

Nazdravljati peharima u koje je, u nedostatku slavljeničkog vina, usuta bljutava tekućina lažne patetike, kao što se to desilo na ovogodišnji Dan nezavisnosti, nije ništa drugo do parodija na temu pomenute svečanosti. Ali neki ljudi mogu i to. Međutim, stvarnost se ne može prevariti. U etnički ekskluzivnoj polovini zemlje taj datum, iako je odredio sudbinu Bosne i Hercegovine, ne znači ništa. U drugoj polovini, podijeljenoj na bošnjački i hrvatski dio, Hrvati su svoj dio posla obavili tako što su na jednu službenu zgradu u zapadnom dijelu Mostara izvjesili državnu zastavu. Ni u bošnjačkom dijelu grada atmosfera nije bila mnogo drugačija. Ne otići na posao, a većina ga ionako nema, bio je jedini gest prema Danu nezavisnosti. Stanje duha je naprosto takvo da je našem bosanskom i hercegovačkom svijetu mnogo više stalo do običnog pijačnog dana nego do Dana nezavisnosti.

Retorički rat oko Dana nezavisnosti traje godinama. Bošnjaci ne odustaju od logički jedinog datuma, 1. marta, koji Srbi uzrujano ignoriraju. Iako su tog dana glasali za nezavisnost BiH, Hrvati su, najblaže rečeno, ravnodušni prema ovom datumu. On je samo jedan od mnoštva agregata na retorički pogon koji političarima na vlasti služe za dizanje etničkih tenzija. Međutim, ovdje je nešto drugo u pitanju. Nerješivost zadatog rebusa nije ni u kakvoj suštinskoj vezi sa Danom nezavisnosti, već sa postojećom državom. A da je država u kojoj živimo dostojna sažaljenja, ne treba nikome objašnjavati. Kad danas kreneš iz Sarajeva i uđeš u neku sređenu evropsku zemlju - a ne trebaš ići dalje od Slovenije - dođe ti da pustiš suzu i zažališ što si uopće izlazio iz BiH.

Valjda kao utjehu za svu težinu življenja u takvoj zemlji, čuli smo o Danu nezavisnosti političko-pjesničke tirade o tome da ne moramo voljeti vlastitu državu, ali da država i zemlja nisu isto. Rodna zemlja je, vele oni, jedini pravi dom, a države se mijenjaju. Ali, šta je sa našim životima? Koliko ćemo još čekati da država BiH bude bolja nego što jeste? Uostalom, čovjek nije dužan da voli svog pijanog i propalog oca. "Ljubav prema domovini ovisi o pravdi u njoj", pisao je francuski nobelovac Albert Camus. U BiH postoji golemi višak nepravde - socijalne, političke, pravosudne, etničke, spolne i svake druge - i isto toliki manjak pravde. Ako je Camus u pravu, a svakome je jasno da jeste, onda je logično da su "domovinske frustracije" najvećeg dijela Bosanaca i Hercegovaca proporcionalne nepravdama sa kojima žive.

Kako voljeti državu iz koje nisi u stanju da izađeš bez vize, a i kad je dobiješ, ona te ne lišava sumnjičavih pogleda carinika i policajaca na graničnim prelazima. Milorad Dodik, doduše, nema takvih, a ni drugih problema kakve imaju obični ljudi. Međutim, to mu ne smeta da bude horovođa srpskih političara koji negiraju BiH. Za Dodika je Bosna "nikakva država". A "nikakvom" su je, predvođeni ratnim zločincem Radovanom Karadžićem, učinili upravo oni koji je danas najviše preziru, oni koji su je 44 mjeseca pretvarali u krv i pepeo, vršili etničko čišćenje i druge zločine protiv čovječnosti, uključujući i genocid u Srebrenici, kako bi na zgarištima međunarodno priznate zemlje, na koju su sva tri naroda imala podjednaku tapiju, stvorili etnički čistu paradržavicu Republiku Srpsku. Milorad Dodik nije u tome učestvovao, ali se kao legitimni vlastodržac u Republici Srpskoj stavio u službu cementiranja Karadžićeve tvorevine, po cijenu političkih provokacija, stalnih opstrukcija u provođenju reformi i latentnog sukoba ne samo sa Bošnjacima već i sa međunarodnim faktorima.

Ovogodišnji 1. mart ostaće zabilježen i po jednoj istorijskoj ironiji: tog istog dana u Haagu je počelo suđenje ratnom vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, a na londonskom aerodromu je uhapšen Ejup Ganić, ratni član Predsjedništva BiH. Tužilaštvo za ratne zločine Srbije dovodi Ganića u vezu sa poznatim događajima u Dobrovoljačkoj ulici na početku rata. Sada se mnogi ovdašnji političari, zatečeni Ganićevom sudbinom, hvataju za glavu, u nadležnim organima dat je znak za uzbunu, a javnost se ponovo truje teorijom zavjere. A svega toga ne bi bilo da je domaće pravosuđe, umjesto što se, vjerovatno pod pritiskom nekih političkih moćnika, pravilo kao da taj predmet ne postoji, procesuiralo slučaj još prije desetak godina i stavilo tačku na njega. Nažalost, država kakvu imamo nije bila u stanju da to uradi.

Niti je, dakle, otužno obilježavanje Dana nezavisnosti pitanje datuma, niti je ponižavajuće hapšenje Ejupa Ganića u Londonu stvar srpsko-engleske zavjere, kako se ovaj incident želi prikazati ovdašnjoj javnosti. U oba slučaja riječ je naprosto o tome da Bosna i Hercegovina kao država nije odmakla dalje od tinejdžerskog uzrasta.

03.03.2010.

Radmanovicu, dabogda te stigla pravda!

Radmanovic> Hapsenje Ganica je izvrsavanje pravde!

ne sjecam se kada me neka izjava toliko iznervirala. nit se slazem sa ideologijom familije Ganic, niti sa njihovim kriminalom, niti sa njegovom Fondacijom za obrazovanje koja je za sve godine postojanja iskolovala samo Eminu i Emira Ganica, itd...jedino s cim se slazem jeste da Tuzilastvo BiH treba da ispita sve okolnosti i procesuira sva odgovorna lica, ako je takvih bilo, za navodni zlocin pocinjen u Dobrovoljackoj ulici...

ali taj Ejup Ganic placa porez od kojeg cetnik Radmanovic prima masnu platu. I taj Ejup Ganic, je bio clan Predsjednistva ove zemlje.  isto kao sto je i osudjena ratna zlocinka Biljana Plavsic bila predsjednica entiteta, koja je priznala zlocin koji je pocinila, pa su je docekali ko majku Terzu po pustanju iz zatvora.

u odbranu svoj partijskog kolege stao je i najruziji transvestit medju zenama, prokleta Majkicka, koja je kazala kako nema smisla da se kaucija bivsem clanu Predsjednistva placa od 'narodnih para'.

pa ako se vase plate mogu placati od mojih i Ganicevih para, a zalazete se za procesuiranje predmeta Dobrovoljacka ulica u Srbiji, onda i Ejup Ganic ima stopostotono pravo da mu kaucija bude placena nasim pisljivim parama...koje bi ionako u suprotnom zavrsile u necijem dzepu!

KAKO IKO MOZE VISE SLUSATI OVE PRICE? IMA LI IKO OVDJE I MALO ZDRAVOG RAZUMA DA STJERA SVE OVE IDIOTE U PICKU MATERINU????

 

03.03.2010.

Asleep at the Wheel

Civil society needs to stand up to Bosnia’s new hate-speech demagogues.

by Ivana Howard 25 February 2010

As Bosnia lurches toward a train wreck of political confrontation prior to the October general elections, the blare of intolerance, misogyny, and hate speech heard in Sarajevo over the last few weeks has failed to stir the country’s slumbering civil society. Nongovernmental organizations seem to have shut their ears, even as hate speech reaches the highest decibel levels in recent years. In a country still deeply scarred from a conflict sparked by that very noise some 20 years ago, the silence of civil society is deafening.

To those who have followed civil society’s rebirth from the ashes of war, the beginning of 2008 offered some sense of hope. Brought together in sorrow over the death of a young boy murdered on a tram by his peers, and in outrage against the government that had failed to protect him, thousands of citizens took to the streets of Sarajevo to demand accountability. After 16 years, it was the first spontaneous display of mass activism since Serb bullets had cut down civil society’s budding post-communist spirit from the mountains overlooking the city. After a standoff, the politicians backed down. Several public officials resigned and others were ousted in local elections later that year. Civil society had acted and democracy won.

And then its defenders promptly went back to sleep.

But hibernating in Bosnia is no longer acceptable. Several weeks ago, media mogul and aspiring politician Fahrudin Radoncic, who owns Dnevni Avaz (Daily Voice), the largest daily in Bosnia’s Federation entity, made a series of remarks that echoed the chilling rhetoric of the early 1990s and deserved at least some moral, ethical, and even legal reaction. Radoncic declared that Duska Jurisic, who had been dismissed as chief news editor at the public broadcaster Federal Television (FTV), was not competent to hold the position because she was not a Bosniak or, essentially, not a Muslim. It apparently didn’t matter that Jurisic has more than 20 years of media experience, studied journalism in the United States, was trained by the BBC, and teaches journalism skills in Sarajevo. While no official reason was given for her dismissal, Jurisic is a strong critic of Radoncic’s shady business operations and political aspirations, and the FTV news show is one of the most popular in the country

In follow up “clarifications,” Radoncic attacked Jurisic’s character, sex, and ethnicity. His derogatory comments matched those made less than two years earlier by Milorad Dodik, the prime minister of Bosnia’s Republika Srpska province, when he refused to recognize the legitimacy of the state prosecutors’ corruption investigation into his government’s financial operations by declaring it “unacceptable for Republika Srpska to be judged by Muslim judges.”

Reactions to Dodik’s statement were virtually nonexistent among civil society organizations in Republika Srpska. This past month, counterparts in the Federation were no braver, even though Jurisic herself compared the attacks to those of Radovan Karadzic’s wartime propaganda broadcasts. Besides a handful of journalists with a nothing-left-to-lose attitude, led by the uniquely civic and multiethnic daily Oslobodjenje (Liberation), the few who objected to the Avaz attacks numbered one journalists’ association, an adviser to the city’s mayor, a couple of academics, and the outgoing head of one (!) human rights organization.

Those who reacted and dared to condemn the inappropriate statements were immediately subjected to an onslaught of even stronger discriminatory, insulting, and threatening columns in the paper, some of which, ironically, came from the director of a leading civil society organization and a well-known professor of philosophy and human rights. Fearing “Bosnia’s Berlusconi” or simply resigned to the predictable rise in ugly rhetoric prior to the October elections, the rest of civil society remained mostly mum. Some of the most prominent and prosperous NGOs in the country failed to condemn the words of hate, intolerance, and misogyny emanating from the pages of Radoncic’s publications. By doing so, civil society rendered itself complicit in the assault on the basic postulates of democracy and decency to which Bosnia and Herzegovina aspires. And it certainly raised questions about the strategies, resources, and efforts invested in its development.

 

Since bringing peace to Bosnia and Herzegovina 15 years ago, the international community has spent well over $15 billion on post-conflict state building and democratization efforts in the country. Seen as capable of articulating needs and acting independently of vested ethno-nationalist and political interests, civil society became central to those efforts and, in the first five postwar years alone, international and local civil society organizations were given a significant portion of the roughly $6 billion spent on various forms of assistance to local communities. Over the years, many have argued that the money was not well spent. At this moment, it is difficult to disagree.

What is responsible for civil society’s sleeping sickness in Bosnia and Herzegovina? Part of the problem is, not surprisingly, the legacy of communism. The memory of forced mobilization and mandatory participation has led citizens to shun organized or voluntary community activities, which are seen as an alien force. The lack of trust in organized groups also stems from the widespread view of NGOs as a business, and a lucrative one at that, rather than a genuine civic credo or calling. This belief stems from the postwar flood of civil society assistance and consequent mushrooming of NGOs. The result is a vicious circle: the low level of involvement in associations and NGOs robs Bosnian citizens of the opportunity to develop greater civic skills and spirit.

Postwar civil society in Bosnia and Herzegovina also exhibits a fatal design flaw. NGOs, the preferred form of civil society supported by the international community, have been actively encouraged by donors to pursue nonpolitical projects that would differentiate them from political entities vying for power by playing on ideological and ethnic differences. While this phenomenon is evident throughout Eastern Europe, it has taken particularly strong root in postwar Bosnia and Herzegovina, where stability and consensus are more prized than contentious but constructive debate on sensitive political issues. Due to the greater role of the international community, particularly the Europeans, as well as the damage wrought by the war, development was stressed over democracy. By embracing a nonpolitical modus operandi in a divided country where virtually every issue is political, Bosnian civil society organizations can rarely contribute to meaningful reform processes, thereby failing to establish their own relevance.

Finally, for far too long, civil society organizations in Bosnia have relied on someone else to do the difficult job of pushing for accountability, insisting on responsibility and protecting citizens from corruption, organized crime, or extreme nationalism. But the international community, embodied by numerous and strong institutions present to maintain peace and ensure the implementation of the peace accords, has dwindled over the years both in numbers and power. It is no longer possible to rely on international organizations to do the "dirty work" for Bosnia’s civil society. It is time for civil society, above all NGOs, to wake up and step up to its role, and an important election year, in which so much can go wrong, is the time to do it.

In a country in which words paved the way for bullets, civil society is more than just a Jersey barrier of democracy. In addition to acting as a brake against hate speech, extreme nationalism, and intolerance, it must drive efforts toward the reconciliation and democratic reforms necessary for European integration. At this crucial moment, the protectors of peace cannot afford to be asleep at the wheel.

Ivana Howard is program officer for Southeastern Europe at the National Endowment for Democracy, which provides some grant funding to TOL.
23.02.2010.

SEE VISIONS>>>APPLY NOW!!

SEE VISIONS 2010: EXPRESS EUROPE THROUGH YOUR EYES EXPRESS YOUR VIEWS, COME TO SARAJEVO AND WIN A PRIZE WHAT? In an effort to contribute to the reform process in South Eastern Europe, the TRANSFUSE Association and the College of Europe have jointly launched the Leadership Development Programme for young people from the region, as well as broader Europe who aspire to play an active role in the future of their countries (please see http://www.seeyoungleaders.org). A team of individuals, who are taking part in the 2009-2010 programme, from Albania, Bosnia and Herzegovina, Croatia, Moldova, and Serbia are launching the 2nd “Annual competition Express Europe through your Eyes 2010" for young individuals of South East Europe and Turkey. The topic of this year’s competition is: “European Culture and Values”. The main goal of the competition is to provide space for young people from the region to express their views on the EU through different art forms, but also to gain information and knowledge about the EU. HOW? The Contest is open to all mediums of art. Please submit the image or the link to your work on www.seevisions.hiza.ba or by e-mail: seevisions@hiza.ba You are allowed to submit an unlimited number of works. If your work contains any text, please provide an English translation. Once you have decided to apply, please fill in the application form for more details. Since the web site is going through some make over, currently the application form will be available only upon request, by emailing to seevisions2010@gmail.com WHO CAN APPLY? Young individuals from South East Europe and Turkey can compete with their creative work. The contest is open to young people aged ages 18-30 from: Albania, Bosnia and Herzegovina, Bulgaria, Croatia, FYR Macedonia, Greece, Kosovo, Moldova, Montenegro, Romania, Serbia, Slovenia and Turkey. WHEN? The deadline for applying is 7.3.2010. Upon receiving the material the project team will carefully evaluate the work and make final decision. The shortlisted candidates will be asked to mail their works to Bosnia-Herzegovina in order to present them at the exhibition, shortly after the deadline. The works will be presented at the exhibition in Sarajevo, Bosnia-Herzegovina on 28th of March 2010, where we will announce three winners. The best work will receive an award of 300 Euros. The second place will receive 200 Euros, and the third place will receive 100 Euros. However everyone is a winner as all the creative materials will be exhibited exposed online or shown during the exhibition that will take place in “Novi Hram” Gallery in center of Sarajevo. Find us on FACEBOOK GROUPS with the name SEE VISIONS and join our enthusiasm in sharing our visions of European Culture and Values

22.02.2010.

VELIKA BRACA I SESTRE

gledam sad kako manekenka iz Bijeljine u emisiji Veliki Brat koji se emituje iz Beograda, govori da joj je favorit sarajevski mahalac Alden, i to iz jedinog razloga sto je on njen zemljak, a ona najvise voli svoju zemlju!!!! RESPECT!

18.02.2010.

Da se pozdravimo?

OSLOBODJENJE, 17/02/10 09:14
Da li se i još nekome u ovom gradu događa da ujutro dođe na posao, pozdravi čuvare, recepcionere, kolege sa "Dobar dan", a oni redovito odgovaraju "Jeste l' se naspavali?" Nikako da ustanovim, nakon ovoliko godina, o čemu se radi

Prije par dana idem ulicom sa prijateljicom i ujedno kolegicom po diplomi i poslodavcu (a kako bi mi drugačije mogla biti kolegica?). Ide nam u susret jedan SDA-ovski diplomatski kadar. Moja kolegica uljudno, pozna osobu iz zgrade, kaže "Dobar dan". Kadar se udostoji i odgovori: "Zdravo". Umalo ne pomislih: "Tako nam i treba". SDA-kadar je naših godina, bivši ambasador (pomno sam odabrala riječi: bivši ima ponešto pežorativno u sebi, a 'ambasador' ovdje ne odaje nužno spol osobe) ne zna da se na "Dobar dan" odgovara sa "Dobar dan"?

Kad sam počela raditi ovdje gdje radim, u uglednoj državnoj instituciji, početkom 2002., u uredu je vrlo često zvonio telefon. Ja, kao zadnja pristigla u "visoko društvo", redovito sam dizala slušalicu i odgovarala na telefon. Ali razgovori su nepredviđeno kratko trajali: dignem ja slušalicu i glas sa druge strane kaže "Selam alejkum". Ja odgovorim "Dobar dan" i onda se čuje "tu tu tu tu tu tu tu tu". I tako stotinu puta. Nakon nekoliko mjeseci se struktura u uredu promijenila, svi su igrom slučaja na telefon odgovarali sa "Dobar dan" i razgovori "tu tu tu tu tu tu" su misteriozno prestali.

Zanimljivo je i ovo: prije nekoliko godina mi je u ured htjela svratiti neka poznanica. Bila je pred zgradom u kojoj radim i pozvala me na mobilni da me upita može li mi nešto donijeti. Dogovorile smo se da se odmah na trenutak popne do mene. Par minuta nakon toga je moja poznanica, zanimljiva plavuša u izvjesnim godinama i sa tamnim naočalama, došla prvi put u životu na našu recepciju i pozdravila: "Dobar dan". Odgovor : "Kako ste?" Zamolila je da me pozovu. Recepcioner me je zvao, navodno me nije bilo u uredu, i odgovorio joj : "Nema je". Poznanica: "Kako to, prije par minuta sam se s njom dogovorila da joj nešto donesem u ured?" Recepcioner : "Ne znam. Možda je otišla da piša".

Da li se i još nekome u ovom gradu (kako nazvati ovaj prostor? Grad nije, ma šta rekao dragi a "ozbiljni" Valerijan Žujo, a vidi se iz priloženog) događa da ujutro dođe na posao, pozdravi čuvare, recepcionere, kolege sa "Dobar dan", a oni redovito odgovaraju "Jeste l' se naspavali?" Nikako da ustanovim, nakon ovoliko godina, o čemu se radi. Zašto mi neko na kosmoplitski, uljudan, civilizacijski, neophodan, opšteprihvaćen prirodan i službeni pozdrav, kojim smo se u ovoj zemlji pozdravljali i 36 godina prije ovog zadnjeg rata (za toliko sam sigurna, jer mi je toliko godina bilo 1992.) odpozdravlja sa "Jeste l' se naspavali?" I na italijanskom, na engleskom, na njemačkom, na francuskom, na japanskom, na albanskom, na ruskom, na slovenačkom, na češkom - treba li još nabrajati - se kaže DOBAR DAN. Pitaju li na zemaljskoj kugli i druge ljude i službenike, kao što sam ja, kad dolaze na posao, 'jesu l' se naspavali?' Žive li svi u ovako empatičnim društvima - kao ja? Kad ja dolazim na posao dolaze i drugi, pa sam čula da kad ovi drugi kažu "merhaba", njih niko ne pita jesu l' se naspavali, nego im se odgovara sa "merhaba". Otkud tolika briga za mene, a ništa za ove druge. Možda bi bilo politički korektnije napisati da su oni prvi, a ja druga? Njih je više, a ja sam u manjini. A kad jutro malo odmakne, više na "Dobar dan" ne odgovaraju "Jeste l' se naspavali?" nego sveopćom brigom za moje psiho-fizičko stanje, "Kako ste?". Mora da je u pitanju briga za bližnjeg svog, za 'komšiju' kako se kod nas kaže, nema druge, razmišljala sam. Ali jutros mi je konačno sve bilo jasno.

Prije posla sam svratila u pekaru u koju i inače svraćam kupiti pecivo. Za pultom radi neka vrlo mlada osoba koja mi je na moje "Dobar dan" odgovorila sa "Zdravo". Upitala sam se da se nije zabunila, ili ja nisam dobro čula. Vjerojatno me je htjela upitati jesam li se naspavala, ali je bilo puno ljudi, puno posla, pa nije stigla. Pokušala sam joj reći (probudila se profa u meni) da imam tri puta njene godine i da odavno očekujem da se ovom gradu i šire na "dobar dan" odgovori "dobar dan", na što se ona malo iznenadila, pa reče "Pa šta da vam kažem? Šta fali?" Sjetim se kako to drugdje rade pa iskoristim prigodu, i kao prava profa na pitanje odgovorim pitanjem, tako se najbolje uči, pa pitam djevojče: "A šta biste mi odgovorili da sam rekla 'merhaba' ? "Pa 'merhaba', normalno".

Kad mi je mama krajem osamdesetih godina pisala u inostranstvo, opisivala mi je ulicu Vase Miskina. "Drago dijete, znaš, ovdje nešto nije uredu. Po najljepšoj sarajevskoj ulici sve neki sklepani štandovi, neka plastika i džidže, a iz tranzistora trešte pjesme à la "lijep k'o guverner narodne banke". Ovdje nešto nije kako treba". Nisam baš bila dobro razumjela, kakve veze imaju improvizirani plastični štandovi sa zemljom? I otkad je mjera uspjeha - da je neko "lijep k'o guverner narodne banke"? Tek sad mi je, kad ulice Vase Miskina više nema, ali ima Ferhadija, a štandovi su se mašala razbaškarili, malo jasnije. Kad mi ovo dijete u pekari jutros reče.

12.02.2010.

why don't you?

08.02.2010.

Ko su ti stranci?

Potrošilo se mnogo riječi i papira kada je Milorad Dodik pokrenuo kampanju protiv međunarodnih sudija i tužilaca. Iako to nije tema ovog teksta, bitno je podsjetiti da se gospodin Dodik prvobitno protivio da mu sude međunarodne sudije i tužioci (iako protiv tog lica, na žalost, nije podignuta još ni jedna optužnica). Nedugo zatim je izjavljivao da ne želi ni da mu sude sudije muslimani, pa možda najbolje da Tužilaštvo BiH proslijedi predmet slavnom Specijalnom tužilaštvu u Beogradu, pa možda gospodin Dodik pristane da ga oni procesuiraju. Kad bi se on tu išta pitao.
No, da se vratim na strance. Nikada nisam mogla da razlučim ko mi je mrži, stranci koji dođu u BiH i ponašaju se toliko bezobrazno i bahato ili naši guzolisci. Iako je danas situacija neznatno drugačija, bar po pitanju 'naših' koji rade u međunarodnim organizacijama (valjda, jer ih je sve manje), još uvijek ne mogu da pređem u potpunosti preko bezobrazluka i jednih i drugih u BiH.
Da se ne vraćam previše u prošlost i na ono vječno pitanje da li je međunarodna zajednica mogla zaustaviti rat u BiH prije ili ne, pogledajmo situaciju danas.
'Stranci' u Sarajevu imaju restorane, barove, vrtiće i škole samo za njih. Dobro, tako nešto postoji i npr. u Alžiru i Libiji. Ali malo mi je čudno da jedan 'stranac' recimo Austrijanac, ne izlazi na ista mjesta gdje i građani Sarajeva. No, ne mogu ni svu krivicu svaliti na te ljude. Davno su se sjetili 'naši' da se od stranca da dobro zaraditi i da još ostavi i bakšiša, pa naravno da im je bolje imati tu klijentelu u svojim kafićima. Tako su me jednom gotovo digli sa stolice u zloglasnoj Ribici (zloglasnoj po odnosu prema lokalnim gostima), kada su vidjeli da su malo iza mene ušli neki stranci. No kako ljudima bi nezgodno da podignu nekog sa stola, okrenuše se i odoše, a tako i mi za njima.
Ovakvih primjera je nebrojeno mnogo. Recimo, na Vratniku postoji pub 'samo za strance i ljude koje oni dovedu'. Ili npr. pitanje 'diplomatskih tablica' za sve i svašta...od pripravnika do ambasadora, koji imaju pravo prema našim propisima da ostave auto na sred ceste i odu, paralizuju saobraćaj u gradu i da za to ne snose ama baš nikakve posljedice. Jednom sam igrom slučaja išla autom s diplomatskim tablicama iz Zagreba za Sarajevo. Klinac koji je imao diplomatske tablice je vozio preko 120 km/h u dijelu gdje je  ograničene 40 km/h. Kada ga je policajac jedva zaustavio, vidjevši diplomatske tablice, odmahnuo je rukom i pokušao uhvatiti kakvog lokalca koji vozi 50 km/h da bi mu izvukao koji dinar iz ionako šupljeg džepa.
Zašto me ovo muči, a vjerovatno nebi trebalo? Muči me zato jer smo mi i onda kada nismo imali ni vode, ni struje, ni para, ni nade u išta imali dostojanstvo. Danas, čini mi se, nije ostalo ni D od tog dostojanstva. Ponašamo se kao najveći primitivci, uništavamo sve što je naše, a onda odemo preko granice i pazimo gdje ćemo baciti i najsitniji papirić. A tim strancima, koji su učinili duplo više lošeg nego dobrog, klanjamo se i ljubimo im ruke. Dok nas oni koriste za eksperiment.

Stariji postovi